Djevojke koje smo nekad pratili kućama
dame sad su s torbama,
a jedna od njih i sjedokosa
grdoba što te je onomad
mlatnula svojim
štapom.
Djevojke koje smo nekad pratili kućama,
sjede na guskama u domovima
za stare,
igraju u parkovima šaflbord.
U valovlje s krestama bijele pjene
ne rone više,
one koje nekad pratismo kućama
ne mažu više uljem svoja tijela
pod suncem,
ne lickaju se pred
krasnim ogledalima
one koje smo nekad pratili kućama,
te koje nekad pratismo kućama
nekud su bespovratno otišle,
nestale zauvijek,
a mi koji smo ih pratili?
Izginuli u ratovima,
pokošeni infarktima,
poumirali u neutaživim žudnjama,
bauljajući u bakandžama,
usporenog govora,
naši su snovi tv-snovi,
a svega nekoliko nas,
tek nekoliko nas
pamti djevojke koje smo pratili kućama.
Kad se činilo da sunce stalno
sija, kad se život kretao tako nov,
neobičan i prekrasan,
u svjetlim haljinama.
Ja se sjećam.
Presložio sa engleskog za Hiperboreju Radomir D. Mitrić
